Inspiracija za aktivnost - kako kretanje mijenja život?

Matej, hvala što si se odazvao razgovoru. Tvoj put je zanimljiv i veselimo se što s nama dijeliš svoja iskustva.

Koliko dugo planinariš?

Planinarim od proljeća 1994. godine. Iako sam u određenim životnim razdobljima imao pauzu s tek 2-3 izleta u studentskoj dobi, uvijek sam održavao kontinuitet, a od 2010. godine planinarim intenzivno najmanje 2-3 puta mjesečno. Mnogi su mi rekli da pretjerujem, ali meni je to bilo nešto normalno i nešto što me u kasnim dvadesetima ispunjavalo nakon što je završila era mladenačkih izlazaka i koncerata.

Planinarenje je oblik kretanja. Zašto si odabrao planinarenje, a ne neku drugu, možda jednostavniju aktivnost?

Planinarenje za mene jest bila jednostavnija aktivnost, jer sam kao dijete bio šeprtljav i vrlo loš u graničaru, nogometu i sličnim sportskim igrama. Mrzio sam tjelesni, bilo me sram pred drugom djecom koja su bila spretnija i jača. Osim toga, shvatio sam da mi planinarenje osim sportsko rekreacijskog izazova pruža mnogo više: putovanja, druženje, upoznavanje novih ljudi, upoznavanje novih kulture, jedan sportski svijet skriven od šire javnosti. Kao klincu, kada bi mi netko rekao da se popeo na Mont Blanc, za mene je to bilo kao da uživo gledam Davora Šukera. Kada sam se kasnije i ja uspeo na Mont Blanc, imao sam isti osjećaj ponosa kao bilo koji naš sportaš koji podiže pehar i dobiva medalju na Olimpijadi, nekom europskom ili svjetskom prvenstvu. To su prekrasni osjećaji i to ti nitko ne može uzeti.

Da li je hodanje prirodom promijenilo tvoj pogled na svijet i doprinijelo nekim novim aspektima u tvom životu?

Hodanje odnosno planinarenje je u potpunosti promijenilo moj svijet jer sam postao intenzivno aktivan, dobio mnogo volje te sam čak i regulirao tjelesnu težinu (jedan period života imao sam velikih problema s prekomjernom masom). Sve čime se bavim je blisko povezano i s mojom strukom (turistička ekonomija). Osim toga, u zrelijim godinama planinarenje mi je pomoglo da pronađem svoju duhovnost i mijenjam se iznutra.

Što si u planini naučio o sebi?

Naučio sam da sam fizički vrlo jak što je rezultat kontinuiranog treninga za što je važna dosljednost i disciplina, otkrio sam sebe kao strastvenog romantika, naučio cijeniti prošlost i prijašnje generacije te da kvalitetan izlet jača moj duh. Otkrio sam i svoju sebičnost:) jer mi je cilj ponekad previše važan i možda ću radije odabrati da planinarim sam na vrh koji mi „fali“ nego da po treći put idem negdje s prijateljima gdje sam već bio, makar mi oni bili dragi. Vremenom sve manje biram hodače slabije kondicije kao suputnike,pogotovo ako svjesno ne rade na svojoj kondiciji i onda očekuju da im se prilagodim. Ovisno o situaciji, nekada mogu bez problema ,nekada mi je teže, pogotovo na kompliciranijim rutama koje iziskuju fizičku spremnost i koncentraciju.

Kako je kretanje poboljšalo tvoje fizičko i mentalno zdravlje?

Kretanje je promijenilo moj fizički izgled jer ne samo da sam skinuo višak kilograma nego sam dobio tijelo kakvo sam oduvijek želio: ne zbog planinarenja samog, već i zbog drugih oblika vježbanja poput fitnessa i trčanja. Te su vježbe sastavni dio mojih priprema za naporne visokogorske ture i ekspedicije. S druge strane tu je i kriza srednjih godina (40) kada primjećuješ prve naznake starenja i pokušavaš usporiti vrijeme, te itekako godi kompliment poznanika da izgledaš bolje nego ikad ili bolje od većine vršnjaka. Moja snaga me oduševljava, pogotovo osjećaj kada dođem pod planinu i znam da je mogu popeti. Volja i radost vježbanja i kretanja: volim vježbati doma sam uz muziku dok pada kiša, nisam u depresiji ako imam povredu noge jer vježbam ostatak tijela i sve je to korak prema nekom cilju. Uz aktivno trčanje opet sam upoznao nove ljude i otkrio nove dimenzije prostora oko sebe: dok je motivacija drugima problem jer je nemaju, meni je problem što je imam previše. Nikad nisam u situaciji „ne da mi se“ jer me sve to skupa toliko ispunjava da imam problema i na poslu: kolege misle da im se podsmjehujem, a ja sam nasmiješen jer sam sretan. Sva iskustva na planini mijenjaju te i opet se percipiraš drugačije u odnosu na druge ljude s kojima si okružen i koji možda imaju ispraznije živote i ne bave se ničim. Čarolija sporta čini čuda u psihi, jer sport je puno više od kretanja, znojenja i uspona na pobjedničko postolje. Na planini je pobjednik svatko tko se popne na vrh, u rekreativnom trčanju pobjednik je svatko tko prođe kroz cilj. Ljudi idu na brojne polumaratone i slične utrke jer vole taj osjećaj dok im se oko vrata okači finišerska medalja, kao potvrda da su napravili nešto dobro za sebe!

Misliš li da svojim primjerom možeš potaknuti ljude da se odvaže uključiti fizičku aktivnost u svakodnevicu?

Ukratko da, ali potrebna je volja. Nitko te ne može toliko motivirati kao ti sam sebe. Mnogi su krenuli mojim putem i odustali na prvoj prepreci. Čovjek sam mora postati svjestan radosti i benefita koje dobiva od rekreacijskog sporta. Mnogi su svjesni svoje depresije i učmalosti, ali nisu se u stanju pokrenuti. Nekog motivirati je jedno, ali ne možeš stalno nekog nagovarati i vući ako ne želi.

Koja su ti najveća hodačka postignuća i  postoji li uopće cilj?

Imam brojne ekspedicije i teške ture iza sebe, uspone na drugim kontinentima. Svaki taj cilj je kratkoročni cilj, postoje i dugoročni, a oni su vezani uz moj kreativni rad. Bavim se putopisanjem i turističkim novinarstvom. U zrelijim godinama mijenjaš razmišljanja, percepciju i ciljeve: važno je uživati, čuvati zdravlje, ne opterećivati se nerealiziranim snovima i projektima jer ne može se uvijek sve. Pogotovo je važno potruditi se (teško je!!!) ne uspoređivati se s drugima. Važno je uključiti maštu i u glavi „vrtiti svoj film“, ufurati se u ono što te čini sretnim, imati ispunjen dan. Grozno je dok ljudi odlaze na neke hrvatske planine i frustrirani su jer nisu mogli biti negdje drugdje. Na kraju, najbitnije je da si ti zadovoljan sa svojim sportom. U planinarenju i trčanju upoznao sam mnogo ljudi koji su fizički u lošijoj kondiciji ili imaju neka ograničenja po pitanju zdravlja, ali su izuzetno sretni s onim što rade i oni su mi uzori.

Da li je na putu i izazovno?

Na putu se čovjek suočava s mnogim izazovima: kako s lošim vremenom, kako s logističkim izazovima, kako sa suputnicima s kojima se teško slažeš i imaju drugačiju viziju izleta, drugačije motive zbog kojih su pošli na put…. Iako je važno imati ambiciju,  zapravo je najvažniji izazov koji sam savladao želja i plamen koji u tebi gore do te mjere da u nastojanju ostvarenja cilja zanemariš opasnost i svoju sigurnost. Bio sam u opasnim situacijama i izvukao pouku, ponekad je bolje odustati, okrenuti se i vratiti. Ti su „porazi“ sastavni dio priče. Mnogo je ljudi poginulo u planinama posljednjih godina jer je njihova želja bila prejaka, a nisu bili dovoljno snažni, iskusni, te su krenuli u planinu u lošim uvjetima. Najvećim planinarskim uspjehom smatra se uspon na Everest, no mnogo je onih koji su se na vrh popeli, ali nisu se vratili kući. Na kraju, to nisu pobjede, nego porazi – najvažniji cilj u planinarenju i alpinizmu je vratiti se kući.

Što misliš o školama kretanja za klince, kako mogu doprinijeti njihovom zdravlju?

Sport je popularan kao aktivnost drugih koje se gleda i prati, kao odlazak u kladionicu ili kao igranje nogometnih videoigrica. Djecu treba poticati da budu vani, igraju se, da imaju istraživački duh, da se ne boje prirode i da pronađu radost u tome da vide živu životinju, ispeku kobasice na vatri, naprave sklonište od granja. Oni su vrlo radoznali i samo im treba „upakirati“ stvari na pravi način. Ne moraju svi voljeti planinarenje naravno, ima i drugih sportova, ali važno je kretati se! Nikada nije kasno, što potvrđuje i trend ljepote i vječne mladosti: mnogi su krenuli na fitness, planinarenje i trčanje u tridesetima i četrdesetima, iako se do tada nisu apsolutno ničim bavili jer ih nije zanimalo. Motivi su razni: upoznavanje novih ljudi, vježbanje radi zdravlja, vježbanje radi boljeg izgleda, otkrivanje novih svjetova… U suvremenom dobu najprodavaniji proizvod je adrenalin, a da bi ga dobili, ljudi su krenuli putovati baveći se raznim aktivnostima, od biciklizma do planinarenja. Možda će netko reći da suvremena turistička i sportska industrija želi zaradu na trendu ljepote i vježbe mladosti, ali bolje trošiti novac na to nego li na cigarete, alkohol i neke druge stvari koje nisu niti korisne niti dobre.

I za kraj… tvoj savjet svima koji bi počeli aktivno hodati, a ne znaju kako ..

Jednostavno treba krenuti u akciju, premostiti prije svega sram da odeš u okruženje gdje te nitko ne poznaje. Mnogi imaju želju baviti se planinarenje, trčanjem, hodanjem, ali ne žele se učlaniti u klub gdje nikog ne poznaju. Sram ih je upisati se u teretanu jer će ih netko gledati i podsmjehivati se, osjećaju se neugodno. Sve je to normalno i ljudski, ali moraš biti jači od toga: sport je prilika za upoznavanje novih ljudi i otkrivanje novih svjetova. Možda će vam se svidjeti, možda neće, ali svatko mora sebi dati šansu i pokušati!

S Matejem Perkovom, visokogorcem, putopiscem,autorom nekoliko knjiga o planinarenju, razgovarala je Marijana Radionov.