Intervju s pedijatrom - liječenje i samoliječenje uroinfekcija kod djece

Što su to uroinfekti?

Uroinfekcije su najčešće bakterijske infekcije u djece, a označavaju invaziju mikroba u tkivo bilo kojeg dijela mokraćnog sustava. Najčešći način ulaska bakterija u mokraćni sustav je uzlazno – iz rektuma preko perineuma do otvora mokraćne cijevi prema mjehuru. Ulazak bakterija u mokraćni mjehur još ne znači bolest.

Ako je mokrenje normalno i prisutno je baktericidno zaštitno djelovanje sluznice mjehura i mokraće, bakterije će se izlučiti mokraćom. Ako postoji sklonost domaćina (anomalije mokraćnog sustava, neadekvatno pražnjenje mokraćog mjehura i slično) ili jaka virulencija uzročnika razviti će se prvo infekcija stijenke mjehura (cistitis).

Iz mokraćnog mjehura upala se može proširiti prema bubregu (pijelonefritis).  Predisponirajući čimbenici za nastanak infekcije bubrega su mala dob djeteta, vezikoureteralni refluks, druge anomalije mokraćnog sustava, urodinamski poremećaji donjeg urotrakta, kamenci te neki drugi genetski, metabolički i neurogeni poremećaji.

Kolika je učestalost uroinfekata kod djece i koji su najčešći razlozi nastanka?

Točnih podataka o učestalosti uroinfekcija u djece nema , no zna se da je učestalost od simptomatske uroinfekcije od 1-3% za djecu do 11 godina  u porastu, s prevalencijom do 8% za djevojčice i 3% za dječake. Znatno češće obolijevaju djevojčice ( 10:1), osim u novorođenačkom i dojenačkom periodu kada su ugroženija muška djeca.

U novorođenačkoj i dojenačkoj dobi uroinfekcije su češće kod dječaka zbog veće učestalosti anomalija mokraćnog sustava u muške djece, dok su kod starije djece češće kod djevojčica zbog kratke mokraćne cjevi koja je ravna i široka pa bakterije iz probavnog sustava lakše mogu prodrijeti u mokraćni mjehur odakle se širiti prema bubrezima.

Postoje li specifični simptomi koji mogu uputiti roditelja da bi se moglo raditi o uroinfektu kod djeteta?

Simptomi uroinfekcije ovise kako o dobi djeteta tako i dijelu mokraćnog sustava koji je zahvaćen.

U novorođenčeta su simptomi nespecifični i često ne upućuju izravno na mokraćni sustav. Najčešće su to slabije napredovanje na tjelesnoj težini, teškoće u hranjenju, pojava žutice, povraćanje, proljev, grčevi u trbuhu, a temperatura može biti povišena, normalna ili čak snižena.

Do dvije godine starosti simptomi uroinfekcije su opći i nespecifični. Oni uključuju klonulost, nevoljkost, plač, odbijanje jela i pića, povraćanje, proljev, a kod zahvaćenosti bubrega prisutna je i  povišena tjelesna temperatura. Korisni pokazatelji da bi se moglo raditi o uroinfekciji su neugodan miris mokraće, plač kod mokrenja uz grčenje nožica, stenjanje i napinjanje kod mokrenja, a češće mokrenje ili bjegovi mokraće u djece koja su već ranije uspostavila kontrolu nad sfinkterima.

S porastom životne dobi sve jače su izraženi klasični simptomi infekcije mokraćnog sustava. Tu mislimo na učestalo mokrenje malih količina mokraće (polakisurija),  pečenje i bol pri mokrenju (dizurija), naprezanje kod mokrenja, bol u donjem dijelu trbuha. Ovi simptomi dominiraju ako je zahvaćen donji mokraćni sustav, tj. ako se radi o upali mokraćnog mjehura- cistitisu. Kada upala zahvati  bubrege javlja se visoka temperatura često uz zimicu i  tresavicu, a prisutni su bolovi u trbuhu i leđima uz povraćanje, klonulost i loše opće stanje.

Koji je glavni dijagnostički kriterij za uroinfekt kod djeteta?

Glavni dijagnostički kriterij za uroinfekciju kod djeteta je značajan porast bakterija u uzorku mokraće, više od 10/5 klica u 1 ml mokraće. U gotovo svim slučajevima u urinu su prisutne i upalne stanice, leukociti, više od 10 leukocita u mm3 urina, odnosno više od 5 u sedimentu.

Važno je znati da nalaz leukocita nije strogo specifičan za uroinfekciju. Može se naći i kod povišene temperature zbog upale izvan mokraćnog sustava, kod upala spolovila i kao odraz zagađenja urina.

Najvažniji preduvjet za postavljanje dijagnoze, a time i početka liječenja je pravilno prikupljanje uzorka mokraće za što je bitno posavjetovati se sa medicinskim osobljem.

Što je to vezikouretralni refluks i kako se liječi?

Vezikoureteralni refluks (VUR) je jedna od najčešćih anomalija mokraćnog sustava u dječjoj dobi.

Definiramo ga kao vraćanje mokraće iz mokraćnog mjehura u uretere i kanalni sustav bubrega posljedično nekompetentnom ureterovezikalnom spoju, no prema današnjim saznanjima i posljedično generaliziranoj disfunkciji donjeg urotrakta sa visokim tlakovima u mjehuru kako u fazi punjenja tako i u fazi mokrenja.

Djeca sa VUR-om su sklonija uroinfekcijama i ožiljčenju bubrega stoga je potrebno njihovo praćenje i liječenje na konzervativan ili kirurški način.

Konzervativan pristup liječenja VUR-a temelji se na tome da se rastom djeteta produljuje dio uretera koji je u mokraćnom mjehuru pa ureterovezikalni spoj postaje kompetentan i VUR nestaje. Sa druge strane rastom djeteta  i uspostavom kontrole mokrenja tlakovi u mjehuru padaju što isto pridonosi  spontanom nestanku VUR-a. U periodu dok VUR ne prođe provode se redovite kontrole nalaza kao i antibiotska ili neantibiotska profilaksa uroinfekcija.

U slučaju da VUR ne prođe spontano ili se uroinfekcije stalno ponavljaju unatoč uroprofilakse i svih drugih suportivnih mjera sprečavanja uroinfekcija poduzima se kirurško liječenje ( endoskopsko ili klasični kirurški zahvat sa reimplantacijom uretera).

Zašto je preporuka nama ljekarnicima da ukoliko nam se obrati roditelj sa problemom kada se dijete tuži na pečenje kod mokrenja isključimo samoliječenje i odmah uputimo liječniku?

Kod slučajeva kada imate već poznatog pacijenta koji je starije dijete i koje ima anamnezu recidivnih uroinfekcija možete preporučiti neki od preparata koji pomažu kod prvih simptoma ovisno o dobi , a u sebi sadrže D manozu, brusnicu-proantocijanidin..

Ako je dijete malo, osobito ako se radi o dojenčetu najbolje je da se prvo posavjetuju sa liječnikom jer se ovdje puno lakše infekcija može proširiti na bubrege.

U kojim slučajevima preporučujete D-manozu, a u kojim ekstrakt brusnice u profilaksi?

Oba preparata su jednako dobra u prevenciji ponavljajućih uroinfekcija, kod ponavljajućih bakterijurija, ali i kod liječenja početnih upala donjeg urotrakta. Doziramo ih ovisno o dobi ,a vrstu određujemo ovisno o preferencijama.

Kada i zašto liječiti noćno mokrenje u krevet kod djece?

Prema International Children’s Continence Society [ICCS] noćno mokrenje ili enureza se definira kao nehotično mokrenje u krevet tijekom sna u djece iznad 5 godina. Noćno mokrenje može biti jedini simptom i tada govorimo o monosimptomatskoj noćnoj enurezi. Kod djece koja uz noćno mokrenje imaju simptome poput frekvencije, urgencije, inkontinencije, rijetkog mokrenja, otežanog započinjanja ili naprezanja kod mokrenja, slabog ili isprekidanog mlaza, kažemo da imaju nemonosimptomatsku noćnu enurezu.

Enurezu možemo podijeliti u primarnu i sekundarnu.

Dijete koje je uspostavilo kontrolu mokrenja i bilo suho u kontinuitetu minimalno 6 mjeseci nakon čega je ponovo počelo mokriti u krevet kažemo da ima sekundarnu noćnu enurezu. Dijete koje nikada nije postiglo suhoću tijekom noći u kontinuitetu duljem od 6 mjeseci ima primarnu noćnu enurezu.

Novije studije pokazuju da enureza ima značajan utjecaj na psihološki razvoj djeteta stoga je treba liječiti. Pokazano je da je enureza uzrok, a ne posljedica psiholoških problema.

Djeca se osjećaju različito od svojih vršnjaka, osjećaju ljutnju, stid, promjenljivog su raspoloženja, ne mogu sudjelovati u uobičajnim dječjim aktivnostima poput školskih izleta, maturalnih putovanja ili kampiranja. Roditelji ponekad nisu tolerantni prema noćnom mokrenju i primjenjuju metode kažnjavanja; neki osjećaju krivnju ili stid, a dio roditelja i strah zbog moguće bolesti kao uzroka enureze.

Terapijski pristup započinje detaljnim objašnjenjem uzroka noćnog mokrenja, podrškom i demistificiranjem cijelog problema.

Djeca i roditelji prolaze edukaciju o režimu pijenja i mokrenja, važnosti redovite defekcije i promjeni prehrambenih navika. Važno je unositi dovoljnu količinu tekućine tijekom jutra i popodneva te mokriti u razmacima od 1,5 do maksimalno 2 – 3 sata.

Ako opće uroterapijske mjere ne poluče uspjeh primjenjuje se liječenje medikamentima ili enureza alarm aparatom.

I za kraj.. kako ljekarnici mogu pomoći?

Ljekarnici mogu pomoći da u prevenciji uroinfekcija preporuče neki od preparata koji sadrže brusnicu ili D manozu, te da savjetuju primjenu specifičnih probiotika uz primjenu antibiotika kao i nakon antibiotskog liječenja.

Također mogu preporučiti kod djevojčica sa ponavljajućim uroinfekcijama i crvenilima spolovila posebne dush gelove za intimnu higijenu koji sadrže prirodna antibakterijska svojstva, a neki i probiotike i preparate brusnice.

Kod starije djece koja pate od uroinfekcija mogu preporučiti kod prvih simptoma, prije nego pacijent dođe do liječnika neke od poznatih preparata za samoliječenje uroinfekcija. Katkad se simptomi za dan, dva mogu smiriti, a ako to nije slučaj uvijek se stigne dati antibiotik.

S dr. Ivom Palčić razgovarala je Marijana Radionov, mag. pharm.