Pomoć
Pomoć i informacije

Česta pitanja

Mail za upite o web narudžbama:

[email protected]

Mail za stručno savjetovanje:

[email protected]

Pon - Pet 8-16h

Košarica0
Zatvori
Mentalno zdravlje na prvom mjestu: Kako se brinuti o sebi i drugima

Draga Valentina,

Razgovarati o odgoju, pravilnom pristupu tinejdžerima, prevenciji nasilja, utjecaju društvenih mreža, drugim aktualnim temama  itekako je važno i hvala ti što si se odazvala razgovoru.

1. Zanima nas koji je opseg djelovanja socijalnog pedagoga i koja je razlika u odnosu na rad psihologa ili logopeda?

Prije svega struka socijalnog pedagoga kao i mnogih srodnih struka( psihologa, socijalnog radnika, edukacijskog rehabilitatora) pripada u skupinu pomagačkih zanimanja obzirom da se bave pružanjem pomoći i podrške različitim skupinama ljudi sa specifičnim teškoćama.

Svaka od spomenutih struka ima svoju užu specijalnost. Specijalnost psihologa je istraživanje mentalnih procesa i ponašanja ljudi te pružanje  pomoći u  prevladavanju različitih životnih teškoća i podizanju kvalitete života, dok se logoped bavi svim teškoćama u području komunikacije i jezično govornog razvoja od rane do najstarije dobi. Socijalni pedagog je stručnjak  koji se bavi djecom, mladima i odraslim osobama koji manifestiraju  probleme u ponašanju i funkcioniranju, od onih lakših odstupanja do intenzivnijih problema koji dovode do sukoba sa zakonom.

Socijalna pedagogija je znanstvena disciplina koja se bavi prevencijom, detekcijom, dijagnosticiranjem, ranim intervencijama i tretmanom, procesuiranjem i brigom za djecu, mlade i odrasle osobe s rizikom za razvoj  poremećaja ili razvijenim poremećajima u ponašanju, te njihovim socijalnim okruženjem.

U svom djelovanju socijalni pedagog primjenjuje znanja i vještine iz drugih znanosti poput pedagogije, psihologije, sociologije, psihijatrije, kriminologije, penologije, što i dovodi do sličnosti i preplitanja sa drugim znanstvenim disciplinama i srodnim strukama.

Socijalni pedagozi najčešće su zaposleni u ustanovama socijalne skrbi( Hrvatskom zavodu za socijalnu skrb, dječjim ili odgojnim domovima), odgojnim zavodima, zatvorima, sudovima.

Isto tako poput stručnjaka drugih pomagačkih struka, socijalni pedagozi uz dodatne edukacije iz različitih psihoterapijskih pravaca mogu raditi kao savjetovatelji ili terapeuti u različitim institucijama poput obiteljskih centara, centara za mentalno zdravlje ili prevenciju ovisnosti.

2. Problemi ponašanja djece tinejdžerske dobi danas su sve češći. Koji bi bili najčešći razlozi?

Tinejdžerska dob, odnosno adolescencija kao period sazrijevanja i odrastanja djeteta sama po sebi nosi pojačane rizike za razvoj problema u ponašanju ako se poklope i određeni nepovoljni osobni i okolinski čimbenici. 

Važno je razumjeti specifičnosti psihosocijalnog razvoja u periodu adolescencije.  Sposobnost logičkog zaključivanja gotovo je u potpunosti razvijena do petnaeste godine života, međutim psihosocijalni kapaciteti koji unaprjeđuju vještinu donošenja odluka i reguliraju preuzimanje rizika odnosno kontrolu impulsa, emocionalnu regulaciju , odgađanje gratifikacije i odupiranje vršnjačkom pritisku  još nisu potpuno razvijeni. To su razlozi zbog kojih su mladi u toj dobi skloniji ulascima u rizike.

Potrebno je pri tome razlikovati probleme ponašanja od promjena koje su uobičajene u navedenoj životnoj dobi poput  krize odrastanja i identiteta popraćene burnim biološkim, psihosocijalnim i kognitivnim promjenama od kojih roditeljima najviše muke zadaju različita buntovna ponašanja djece i sklonost izlaganja rizicima.  Navedene uobičajene razvojne promjene mogu biti osobito naglašene i u većem odstupanju u slučaju dodatnih opterećujućih osobnih čimbenika( psihofiziološki i neurološki čimbenici koji uključuju i dio genskog nasljeđa, kognitivne teškoće -odstupanja inteligencije, slabija koncentracija i pažnja, loša samokontrola, hiperaktivnost, impulzivnost i niska tolerancija na frustraciju ) kao i okolinskih čimbenika (loše  socioekonomske prilike,  obiteljska problematika poput narušenih odnosa roditelja ili razvoda braka, neadekvatan odgojni stil, prisutnost kriminala, ovisnosti ili drugih teškoća mentalnog zdravlja među članovima obitelji, zatim vršnjačkog utjecaja, utjecaja odgojno-obrazovnih institucija kao i drugih otežavajućih društvenih promjena- različitih sociopatoloških pojava, socioekonomskih kriza  i okolnosti koje mogu nepovoljno djelovati na razvoj mlade osobe poput situacije koju smo imali u periodu covid-19 epidemije ili periodima elementarnih nepogoda poput potresa ili poplava).

Važno je spomenuti i velike promjene u načinu života  današnjeg čovjeka uvjetovane tehnološkim napretkom, ali i velike promjene u odgoju današnjih generacija na način da se većinom primjenjuje permisivni odgojni stil koji karakterizira prijateljski roditeljski pristup s više nježnosti uz manje kontrole i zahtjeva.

Probleme ponašanja možemo svrstati u dvije kategorije. Za razliku od eksternaliziranih problema ponašanja koja su puno uočljivija i za roditelje problematičnija poput agresivnog i delinkventnog ponašanja(bježanja od kuće, iz škole, zlouporabe sredstava ovisnosti, kretanja u rizičnom društvu), internalizirani oblici problema ponašanja poput anksioznosti, neurotskih smetnji ili  depresivnosti mogu proći ispod radara roditelja, a koji su velik problem u današnjem vremenu. Djeca i mladi sve su usamljeniji, iako su putem društvenih mreža u virtualnom kontaktu s velikim brojem ljudi, nedostaje im „stvarnih kontakata“. Posljednjih godina, osobito nakon perioda covid-19 pandemije mladi su dulji period bili izolirani od vršnjaka tijekom online nastave, puno više vremena provodili su kod kuće uz digitalne tehnologije  te je zamijećen porast problema mentalnog zdravlja mladih nakon navedenog perioda.

Ipak važno je svaku situaciju i slučaj promatrati za sebe jer je svaka osoba specifična i dvije osobe sa istim rizičnim čimbenicima mogu se razvijati u potpuno drugačijem smjeru.

3. Postoji li prevencija, kako savjetovati roditelje da pristupe tinejdžeru i što je u komunikaciji najvažnije?

Prevencija počinje sa pripremom za dolazak djeteta na svijet i obitelj je u tom smislu jedan od najjačih zaštitnih čimbenika za mladog čovjeka. Roditeljstvo je jedna od najznačajnijih i najzahtjevnijih uloga u čovjekovom životu i ozbiljnost i zahtjevnost  te uloge može roditelja ponekad preplaviti da iz vidika izgubi potrebe djeteta, odnosno mladog čovjeka u toj dobi.

Kao korak koji može pomoći roditelju u razumijevanju i povezivanju s djetetom te dobi svakako je prisjećanje naših tinejdžerskih dana, odnosno postavljanja u cipele djeteta  kako bi vidjeli svijet iz njegove perspektive. To ne znači da će se djetetu dopuštati  činiti sve što poželi, i dalje je važno zadržati se u poziciji roditelja, jer djetetu adekvatan roditeljski autoritet i zdrave granice daju potreban oslonac i sigurnost. Boljim uvidom u perspektivu tinejdžerskog pogleda na život roditelj ima mogućnost povezivanja kroz razumijevanje i reflektiranje emocija djeteta, što djetetu poručuje da  je važno, da ga roditelj vidi i uvažava.

Važno je razumjeti da je komunikacija  odnos koji kreiraju i za koji su odgovorne odrasle osobe kad su u pitanju odnosi roditelj-dijete. Roditelj kod kojega je potpuno završen psihofizički razvoj trebao bi imati kapaciteta djetetu dati primjer „odraslog i odgovornog ponašanja“ uvažavajućom i podržavajućom asertivnom komunikacijom, korištenjem Ja-poruka. Ako roditelj isto nije u mogućnosti treba se zapitati koliko je realno  očekivati odgovorno i odraslo ponašanje od tinejdžera koji se još uvijek razvija i u startu je u nepovoljnijoj poziciji za realizaciju takvih očekivanja, što dovodi do pojačavanja frustracija i osjećaja neuspjeha i nemoći.

U komunikaciji je važno poštivanje, aktivno slušati ali i čuti, razumjeti. Aktivno slušanje podrazumijeva provjeravanje jesmo li dobro razumjeli značenje izrečenog te prepoznavanje osjećaja sugovornika. Time šaljemo poruku da osobu čujemo, vidimo i razumijemo te da smo spremni biti podrška na putu njenog samostalnog nalaženja rješenja.

Važno je što govorimo ali i na koji način. Dijalog temeljen na ravnopravnom dostojanstvu podrazumijeva to da svaka strana izražava sebe, svoje misli, vrijednosti, ciljeve, a ne da govori o drugoj strani. Dijalog i pregovaranje zauzimaju mjesto nekadašnjeg propovijedanja i kažnjavanja, a izraz su vrijednosti ravnopravnog dostojanstva jer sudionicima omogućavaju osjećaj da ih se čulo i doživjelo ozbiljno.

Povratna informacija, odnosno reakcija na ponašanje treba pridonijeti promjenama u ponašanju, a ne mijenjati osobu. Ona je regulirajuća jer njom roditelj potvrđuje ponašanje djeteta ili usmjerava promjenu njegova ponašanja.

Povratna informacija treba biti utemeljena na onome što se opaža  umjesto na pretpostavkama, usmjerena  na ponašanje umjesto  na osobnost. Pretpostavke i nerealna očekivanja često dovode do problema. Važno je ukazati tinejdžeru  koji mogu biti ishodi pojedinih izbora ponašanja i posljedice, no i shvatiti da nećemo moći dijete zaštititi od svih situacija i iskustava koja će biti njegov izbor. Posljedica treba biti konkretna, razumljiva, korektna i slijediti nakon ponašanja.

Potrebno je biti svjestan moći riječi. Kakav rezultat očekujemo od djeteta koje svakodnevno sluša kako je glupo i nesposobno? Isto tako je važno da roditelji ne poriču ili ne dopuštaju izražavanje djetetovih osjećaja, dijete može naučiti potiskivati osobit neugodne osjećaje što može dovesti do razvoja emocionalnih teškoća. Roditelji imaju važnu ulogu djecu naučiti emocionalnoj pismenosti, funkciji emocija, kako ih prikladno izraziti, procesuirati.

4. Koliko društvene mreže negativno utječu na psihosocijalni razvoj tinejdžera i zašto?

Svjedoci smo velikih promjena u društvu, u načinu života, rada, učenja što je utjecalo  i na način razmišljanja i funkcioniranja mladih, znatno drugačije navike, vrijednosne orijentacije. Tome je najviše doprinio ubrzan tehnološki razvoj te je za današnje tinejdžere život bez digitalnih medija, osobito društvenih mreža nezamisliv.

U periodu covid pandemije, održavanja online nastave, odnosno duljih perioda izolacije od socijalnih kontakata, činilo se da digitalne tehnologije pomažu prebroditi teške okolnosti i omogućuju nesmetano odvijanje života, međutim kod djece i mladih zamijećene su i negativne pojave poput  porasta vremena provedenog  online i jačanje ovisničkih obrazaca ponašanja u odnosu na digitalne medije, jačanje rizika za izloženost neprimjerenim sadržajima, emocionalne teškoće, nesigurnosti, socijalno povlačenje, izloženost cyberbullingu.

Navedene promjene dovele su i do novih oblika problema u ponašanju, tako da primjerice rezultati jednog istraživanja ukazuju na visoku prevalenciju ovisnosti o internetu (36,2%) i elektroničkoga nasilja (50,7%) na slučajno izabranom uzorku učenika 9 srednjih škola u Hrvatskoj (Vejmelka, Strabić i Jazvo, 2017, prema Tadić, 2021).

Velik je problem kod mladih sklonih nasilnom ponašanju što mogu puno lakše, anonimno, jednim klikom vrijeđati i ponižavati druge, bez vremenskog ograničenja. Mladi ljudi nerijetko virtualno nasilje, odnosno cyberbulllyng  ne doživljavaju kažnjivim i stvarnim, premda njegove posljedice na psihu mlade žrtve mogu biti i teže od primjerice verbalnog nasilja uživo,  radi anonimnosti nasilnika i stalne izloženosti. Žrtve mogu manifestirati čitav niz poteškoća od  psihičkih do problema na području školovanja i funkcioniranja općenito.

Pokazalo se da samo pregledavanje tuđih sadržaja može kod mlade nesigurne osobe pobuditi negativne osjećaje vezano uz usporedbe s drugima poput osjećaja vlastite neadekvatnosti, zavisti, frustracije vlastitim životom, što dugoročno može  dovesti i do razvoja simptoma ADHD-a , anksioznosti, čak i depresije.

Interakcija i komunikacija putem društvenih mreža često je pojednostavljena i skraćena upotrebom simbola, što može osiromašiti vokabular i komunikacijske vještine. S druge strane mladim ljudima koji imaju problema u izravnim kontaktima, komunikacija putem tehnologije može pomoći uspostaviti odnose s drugima.

Društvene mreže su kreirane kako bi plijenile pozornost i okupile što veći broj korisnika. Rekla bih da je time stvoreno sredstvo ovisnosti kojemu se teško oduprijeti. Obzirom da je korištenje digitalnih tehnologija svakodnevna potreba vezana uz školovanje ili posao, nije moguće „apstinirati“ kao kod drugih sredstava ovisnosti. 

Premda društvene mreže  imaju i određene dobrobiti ako se odgovorno i umjereno koriste, dosadašnja istraživanja o štetnosti prekomjernog korištenja društvenih mreža kod djece i mladih kao posebno ranjivih skupina ukazuju na teškoće u postizanju „mjere“. Razlog tome može biti činjenica da se veliki dio života mladih odvija online.

Mladi čovjek putem društvenih mreža „objavljuje“ svijetu svoje postojanje i želi biti prihvaćen i uvažen. Premda se ponekad može činiti da  virtualno priznanje drugih djeluje poticajno i motivirajuće, izostanak istoga može polučiti suprotan efekt i dovesti do osjećaja nerazumijevanja od strane drugih, isključenosti, usamljenosti i socijalnog povlačenja ili agresivnih ponašanja kao reakcije na izolaciju ili odbacivanje. Ekran se mladima može činiti kao sigurna zona u kojoj  mogu kreirati vlastiti profil prema svojim željama, no problem nastaje u održavanju te slike u stvarnosti.

Pojavom društvenih mreža javio se i fenomen FOMO (fear of missing out) ili strah od propuštanja, a karakterizira ga osjećaj nelagode ili anksioznosti vezano uz misli o propuštanju nekih važnih socijalnih događaja ili situacija u kojima drugi sudjeluju. Može se manifestirati u situaciji kada osoba stalno ima potrebu posezati za mobitelom i provjeravati novosti na društvenim mrežama i može se osjećati tjeskobno ako mobitel nije uz nju te osim anksioznosti ili razdražljivosti dovesti i do problema sa spavanjem, ali i niza drugih teškoća poput problema na školskom planu.

Puno je lakše putem društvenih mreža potencirati nesigurnost mladih i potaknuti ih primjerice da slijede modne trendove u cilju potrošnje određenih proizvoda.

Mladi su danas izloženi objavama influencera, koji imaju veliku moć utjecaja na razmišljanje i ponašanje njihovih pratitelja. Premda influenceri mogu širiti i pozitivan utjecaj na mlade motivacijom i poticajem primjerice na brigu o mentalnom i fizičkom zdravlju,  zabrinjavajući je utjecaj pojedinaca koji plasiraju zabavne, no isprazne sadržaje i ideje koje mogu i negativno utjecati na djecu i mlade obzirom da njihov kognitivni razvoj nedovršen i da su lako podložni različitim utjecajima i manipulaciji.

Obzirom da mladi  u kreiranju slike o sebi u takvim, naizgled uspješnim i popularnim pojedincima nalaze uzore, teško ih je razuvjeriti u realnost koja se krije iza nerijetko  lažne slike standarda života i izgleda koji obećavaju navedeni pojedinci,  a koji u stvarnosti nije moguće dostići. Često je moguće vidjeti i čuti mlade ljude koji žele postati influenceri, gube motivaciju za učenje i napuštaju školu jer misle kako ih ona neće dovesti do uspjeha koji u kratkom vremenu i bez puno truda obećavaju  njihovi uzori. Problemi nastaju prilikom susreta sa potpuno drugačijim realitetom što može imati za posljedicu teškoće mentalnog mentalnog zdravlja,  odnosno osjećaja nesigurnosti i bezvrijednosti.

Nedostatak kritičkog promišljanja i  nedovoljno razvijeni zaštitni mehanizmi mogu djecu dovesti i u rizik od  postanka žrtvama seksualnih predatora kroz ucjene ili prijetnje putem interneta.

Pohvalne su inicijative poput one Centra za sigurniji internet  koji nudi besplatno informiranje i programe  poput Škole odgovornog influensanja u cilju informiranja mladih o važnosti kritičkog razmišljanja prilikom izbora praćenja pojedinih sadržaja i educiranja o primjerenim i odgovornim  načinima funkcioniranja u virtualnom prostoru.

Za tinejdžere je najpogubniji utjecaj sadržaja koji prate i aktivnosti u kojima sudjeluju na društvenim mrežama nego količine provedenog vremena na njima.

Potrebno je naći ravnotežu između vremena provedenog u online sadržajima i onima u interakcijama uživo.

Roditelji koji bi djeci trebali biti uzori i postavljati granice i sami provode puno vremena pred ekranima i nemaju mjeru u korištenju moderne tehnologije. Isto tako je problem savjetovati dijete o odgovornom ponašanju na društvenim mrežama u situacijama kada mnogi roditelji objavljuju fotografije ili snimke svog malodobnog djeteta.

Važno je stalno imati na umu što tražimo od djece i kakav im primjer pružamo vlastitim životom, jer roditelj ne može kontrolirati dijete u svakom trenutku osobito danas kada svako dijete putem mobitela ima pristup internetu, zato je važno održavati odnos povjerenja, komunikaciju s djetetom i  podučavanje odgovornom ponašanju u virtualnom svijetu jednako kao što to činimo vezano uz svakodnevni realan život.

5. Nasilje je postalo dio svakodnevice, kako tinejdžeru objasniti da nasilje nije prihvatljiv oblik ponašanja?

Poduka o nasilju kreće od rane životne dobi, budući da djeca uče po modelu i upijaju poput spužvica i integriraju tijekom odrastanja obrasce ponašanja unutar primarne sredine. Istraživanja ukazuju da se nasilni i agresivni oblici ponašanja uče u ranim godinama odrastanja.

Roditelj je dakle djetetu uzor prikladnog ponašanja i izražavanja emocija kao i odnosa prema drugim osobama. Od njega dijete uči i razvija vlastite moralne vrijednosti, načine rješavanja sukoba i prosocijalna ponašanja. Roditelj pritom djetetu treba pomagati razumijeti koja su ponašanja prihvatljiva a koja nisu te postavljati razumne i primjerene granice i očekivanja. Važno je pritom uzimati u obzir i djetetovo mišljenje te ga usmjeravati na pozitivan način, uz postavljanje jasnih granica, pružanjem smislenih objašnjenja , bez tjelesnog i psihičkog kažnjavanja.

Dijete koje promatra roditelje koji sukobe rješavaju na konstruktivan način i rade na kvaliteti  roditeljskog odnosa imaju prilike naučiti važne životne vještine i zaključiti da su sukobi sastavni dio  života i da ih ne treba izbjegavati već da postoje učinkoviti i društveno prihvatljivi načini rješavanja sukoba koji neće dovesti do narušavanja već unaprjeđivanja naših međusobnih odnosa.

Prosječan čovjek često nema svijest o različitim oblicima nasilja, osobito onome  koje ne ostavlja fizičke tragove. Emocionalno i verbalno nasilje daleko je češće i teže ga je dokazati jer ne ostavlja fizičke, ali ostavlja velike posljedice i ozljede po našu psihu. Zbog toga je edukacija i informiranje od izuzetne važnosti.

U današnjem vremenu  djeca su u većem riziku od izloženosti nasilnim sadržajima putem digitalnih medija, najčešće igricama.  Kao što je već rečeno djeca i mladi su posebno ranjiva skupina na čiji mozak u razvoju izrazito nepovoljno utječu neprimjereni sadržaji i aktivnosti poput nasilnih videoigara koje mogu potaknuti nasilno ponašanje identifikacijom sa likovima koji takvim ponašanjem realiziraju ciljeve i bivaju nagrađeni. Prilikom online igranja može doći i do verbalnog nasilja među igračima, odnosno slanja i primanja uznemirujućih poruka. Često u medijskom prostoru svjedočimo neprimjerenim istupima i ponašanjima javnih  osoba koje djeci predstavljaju uzore,  a koje dobivanjem medijske pozornosti  kod mladih ljudi mogu dovesti do krivih zaključaka da se takvim ponašanjima može steći popularnost.

Važno je da roditelji budu upućeni u život svoje djece, pa i svijet video igara i sadržaja kojima ispunjavaju svoje slobodno vrijeme. Obzirom da se putem zajedničkih online igara povezuju sa vršnjacima, potpuna zabrana igranja ne bi bila najbolje rješenje, no svakako je potrebno postaviti granice osobito ako se radi o nepostojanju vremenskog ograničenja „igranja“ te štetnim sadržajima igara. Najvažnije je naći mjeru u tome. Roditeljima u selekciji igara sadržajno primjerenih za dob djeteta može pomoći  Pegi sustav ( www.pegi.info ). Provesti vrijeme s djetetom gledajući i sudjelujući u sadržaju za koji pokazuje interes, roditelju može pružiti najviše informacija o tome čemu je dijete izloženo, ali i otvoriti mogućnost za povezivanje i lakšu uspostavu granica.

Isto tako je važno s djecom razgovarati o nasilju u virtualnom svijetu te različitim izazovima među tinejdžerima kojima nepromišljeno pristupaju izlažući se rizičnim ponašanjima po sebe i druge.

Razgovor i odnos s djetetom i ovdje je ključan. Što više poznajemo svoje dijete i njegove interese to ćemo lakše naći smjernice i biti kreativniji u  poticanju razgovora o ovoj tematici ( primjerice zajedničkim odlaskom na predstavu koja progovara o tematici nasilja  o kojoj kasnije možemo diskutirati sa djetetom i potaknuti ga na kritičko promišljanje).

6. Kontrola tinejdžera ili ne? Gdje je granica “slobode“?

Na svom putu osamostaljivanja tinejdžeri se udaljavaju i pružaju otpor roditeljima i drugim autoritetima budući da na takav način žele izbjeći kontrolu i ući u svijet odraslih. Često možemo čuti i kako mladi govore kako imaju pravo na svoje izbore i odluke vezano uz vlastiti život. Roditelji su s druge strane zabrinuti za dobrobit djece i u svom djelovanju vode se tom činjenicom kako bi uspostavili kontrolu nad situacijom i izveli dijete na „pravi put“. Kad se roditelj sretne sa izazovnim ponašanjima svog tinejdžera javlja se određen otpor koji udalji roditelja i dijete. U situacijama koje se otmu kontroli roditelji u vlastitoj nemoći mogu primjenjivati neučinkovite odgojne metode, odnosno vršiti pritisak na tinejdžera što može izazvati još dublje probleme i konflikte.

Dio je roditeljske odgovornosti u skrbi i odgoju svog djeteta postavljanje granica i pravila, te praćenja njegova funkcioniranja na svim područjima.  Svakako je potrebno naglasiti da je najvažnija dobrobit djeteta koje u toj dobi još uvijek ne može samostalno skrbiti o vlastitim interesima, budući da se vodi se trenutnim ugodama koje mogu naštetiti njegovom psihofizičkom integritetu i upravo tu se nalazi granica slobode u kojoj je roditelj dužan zaštiti dijete. Ključno je pritom kako to roditelji čine.

 Kao optimalni odgojni stil u psihologiji se ističe autoritativni roditeljski stil, koje definira visoka zastupljenost roditeljske topline/responzivnosti i zahtjevnosti/kontrole (Baumrind, 1968; Maccoby i Martin, 1983.)

Poželjno roditeljsko vodstvo uzima u obzir potrebe i djeteta i roditelja. Važan je način na koji roditelji komuniciraju i pregovaraju sa svojim tinejdžerima, odnosno potrebno  je  uključivati ih  u zajedničko dogovaranje pravila, granica  i posljedica u slučaju njihova nepridržavanja. Ako je dijete sudjelovalo u kreiranju pravila i posljedica veća je vjerojatnost da će ih se i pridržavati. Posljedice trebaju biti logične i slijediti pravila, primjerice zabrana izlaska u slučaju nepridržavanja dolaska  kući u dogovoreno vrijeme. Pri tom je važna čvrstoća i dosljednost roditelja, no potrebno je voditi računa da se izbjegava pretjerana kontrola i krutost  jer mogu  potencirati konfliktne situacije.

Za roditelja je najvažnije razumjeti funkcioniranje tinejdžera, odnosno kako je već ranije spomenuto, prisjetiti se i naše tinejdžerske dobi kako bi očekivanja od djeteta bila realnija.

Potrebno je pronaći područja u kojima tinejdžeri mogu samostalno odlučivati kako bi se ispunila njihova potreba za autonomijom i ulaskom u svijet odraslih te ih poticati  na preuzimanje odgovornosti za svoje postupke kroz pozitivne ili negativne posljedice koje slijede njihove izbore.

Kako bi roditelj djelovao u najboljem interesu djeteta ključan je odnos i povezanost, koju u izazovnim situacijama odstupajućih ponašanja tinejdžera nije lako ostvariti. Navedeno potvrđuje i dr. William Glasser, autor realitetne terapije i teorije izbora. Dr.Glasser naglašava presudnu važnost utjecaja dobrih  odnosa na kvalitetu života općenito, a osobito u smislu roditeljstva te poručuje : “Snaga vašeg odnosa jedina je kontrola nad njima.“ Navodi kako je ponašanje adolescenta nemoguće kontrolirati kad nismo s njim, no ono što se može kontrolirati je naše ponašanje.  Dr.Glasser iznosi zanimljivu tezu: “Kad prestanete kontrolirati, dobivate kontrolu!“ Teorija izbora objašnjava da mi odabiremo sve što činimo. Opisuje kontrolirajuća ponašanja kao ona koja narušavaju odnose te kako je potrebno osloboditi se korištenja sedam ubojitih navika(kritiziranje, optuživanje, kažnjavanje, prigovaranje, prijetnje, jadikovanje, potkupljivanje) i početi prakticirati sedam skrbnih navika (slušanje, podržavanje, usklađivanje, kompromisi, ohrabrivanje, vjerovanje, prihvaćanje) kao recept za razvijanje podržavajućih i povezujućih odnosa. 

Koristeći u velikoj mjeri prisilu, povremeno možemo kontrolirati aktivnosti tinejdžera ali nikada ne možemo kontrolirati njihove misli. A čim se  oni udalje od nas činiti će po svome. Koliko će to odstupati od onoga što želite da netko učini to će ovisiti o snazi vašeg odnosa. Što je taj odnos jači, to će se oni više ponašati onako kako želite da se ponašaju u vrijeme kad su prepušteni sami sebi.

7. Postoje li škole za roditelje?

Postoje škole za roditelje koje djeluju pri različitim organizacijama i udrugama koje su potpuno besplatne i dostupne svima. Radi se o ciklusima radionica i tematskih predavanja za roditelje djece različitih dobnih skupina kojima se mogu priključiti svi zainteresirani.

Pri Područnim službama Obiteljskog centra također se periodično provode ciklusi radionica podrške roditeljstvu namijenjenih roditeljima djece različitih dobnih skupina, a roditelji se mogu  uključiti i u savjetovanje vezano uz pitanja roditeljstva i odgoja djece u Područnim službama u svim većim hrvatskim gradovima.  Najave događanja u pojedinoj Područnoj službi Obiteljskog centra, mogu se pratiti putem službene stranice  www.obiteljski.hr gdje se mogu naći i sve informacije o uslugama koje pruža Obiteljski centar te kontaktima za uključivanje.

U našem društvu kod određenog broja roditelja još postoji doza straha i nelagode od mogućih društvenih posljedica i etikete loših roditelja, kao i problem opterećenosti radnim obvezama koje ih sprječavaju uključiti se u škole za roditelje i programe podrške roditeljstvu.

Iz iskustava roditelja koji su prošli ovakve programe podrške, a osobito onih koji su na početku bili skeptični kako bi im to uopće moglo pomoći, dobivaju se pozitivne povratne informacije o iskustvima polaznika. Važno je osvijestiti da je roditeljska uloga jedna od najznačajnijih uloga u životu čovjeka, no isto tako i vrlo zahtjevna, a za nju nema posebne pripreme. Nitko nije rođen sa svim znanjem i učimo do posljednjeg daha u ovoj našoj životnoj školi. Stoga ne treba osjećati nelagodu prilikom uključivanju u programe podrške jer zapravo nemamo što izgubiti izuzev vremena, no dobici su višestruko veći - od novih znanja, praktičnih vještina, susreta sa roditeljima u sličnim situacijama i dilemama, a naposljetku i davanja primjera svojoj djeci kako se odgovorno ponašati u problemskim  situacijama, odnosno učimo ih da i sami budu spremni potražiti pomoć stručnjaka kada budu u potrebi.

8. Ljekarnici su najdostupniji zdravstveni radnici. Kako možemo pomoći roditelju ako nam se obrati s problemom?

Važno je pokazati razumijevanje za probleme s kojima nam se čovjek obrati te usmjeriti osobu prema konkretnoj stručnoj pomoći. Kao što sam spomenula roditelji se plaše stigmatizacije, kako će se promatrati kao loši roditelji, a njihova obitelj problematičnom ako se obrate za pomoć, zbog toga je potrebno ljudima dati podršku normalizacijom i stavljanjem problema s kojima se susreću u kontekst izazova današnjeg vremena, u kojemu je sve više radnih obveza a sve manje vremena koje kvalitetno provodimo s djecom. Također i velikim raskoracima u načinu života, odgoja djece nekad i sad. Roditelji su zbunjeni koje odgojne metode primijeniti u moru često oprečnih informacija i preporuka. Važno je osvijestiti da je roditelj taj koji bi trebao najbolje poznavati svoje dijete i „prevoditi“ njegove poruke i potrebe koje iza njih stoje. Ne postoji univerzalni recept za svako dijete i svaku situaciju, no uz informiranje i stručnu podršku roditelji mogu unaprijediti svoje vještine i odnos s  djetetom koji je preduvjet za zdrav razvoj djeteta.

Najvažnije je čovjeka umiriti informacijom kome i gdje se može obratiti ovisno o problemu. Premda smo u današnjem vremenu preplavljeni informacijama, ponekad nam od šume promakne vidjeti drvo, stoga je fokusirana informacija zlata vrijedna. Osobito je važno dati ljudima informaciju o besplatnim sadržajima, obzirom da su programi i savjetovanja koja se plaćaju nedostupna velikom broju ljudi.

9. I za kraj tvoj savjet za sve nas. Kako da našoj djeci, tinejdžerima i adolescentima stvorimo sigurno okruženje za zdravo i kvalitetno odrastanje?

Viktor Frankl, autor psihoterapijske škole logoterapije i egzistencijalne analize,  govorio je : „Društvo nije zdravo, ali je ozdravljivo“, rekla bih da tu misao možemo prenijeti i na sve situacije u kojima se pojedini roditelj može zateći. Problemi i teškoće su dio ljudske svakodnevice, no isto tako u svakoj situaciji pojedinac ima izbor kako se postaviti, kako odgovoriti na izazov pred kojim se našao i uvijek postoji neko rješenje kojim možemo barem malo poboljšati situaciju kakva god ona bila. Ako imamo problema u bilo kojem segmentu života uvijek imamo izbor odgovorno postupiti i potražiti pomoć. Traženje pomoći osobina je hrabrih ljudi.  

Kao što je W. Glasser rekao - Kad smo sretni, naš život ima tendenciju širenja; kad smo nesretni, naš život ima tendenciju sužavanja. Čim postanete nesretni sa svojim tinejdžerom pokazujete sklonost da prestanete činiti stvari s njim i počinjete činiti stvari prema njemu, stvari koje su ranije opisane kao sedam ubojitih navika. Sve dok ste bili zadovoljni svojim tinejdžerom, činili ste više stvari s njim i poticali ga da više stvari čini za sebe. Što ste oboje sretniji, to više stvari činite jedno s drugim.

Održavajte  kvalitetan odnos sa djetetom. Odvojite svakodnevno barem 15-20 minuta koje ćete provesti s djetetom, bez TV-a i mobitela, komunicirajući s njim o tome što je doživio u danu, dajući mu do znanja da vam je važno i da ga volite. Pohvalite njegove uspjehe, naučite ga da su neuspjesi sastavni dio života i kako se konstruktivno nositi sa njima. Mudro i pažljivo birajte riječi, poštujte djetetove osjećaje i razmišljanja, prakticirajte njegujuće navike. Prakticirajte zajedničke aktivnosti, druženja koja uključuju sve članove obitelji.

Važno je shvatiti da nas svaka problematična situacija može potaknuti da i sami promislimo kako postati bolji roditelj svojoj djeci, što bismo im voljeli ostaviti u nasljeđe kao model roditeljstva za njihovu djecu. Na kraju bih dodala kako je u skladu sa vizijom i vodiljom djelatnosti  Obiteljskog centra :“Zadovoljan pojedinac. Jaka obitelj. Zdravo društvo.“, poticati odgovornost svakog pojedinca-roditelja za rad na sebi, na unaprjeđenju vještina brige za sebe, razvijanja vlastitih roditeljskih kapaciteta, njegovanja obiteljskih vrijednosti što stvara temelj za jaku obitelj koja će lakše odolijevati životnim nedaćama i dati pozitivan doprinos široj zajednici i stvaranju zdravog društva. 

Sa soc. ped. Hundrić, razgovarala Marijana Radionov mag.pharm.

Newsletter
Stručni savjeti magistara farmacije te informacije o nadolazećim akcijama i popustima stižu potpuno besplatno na vaš email.
Zatvori

Vaša privatnost i osobni podaci su nam bitni. Sukladno novoj Općoj uredbi o zaštiti podataka ažurirali smo naša Pravila privatnosti .

Kako bi se osigurao ispravan rad ovih web-stranica, ponekad na vaše uređaje pohranjujemo male podatkovne datoteke poznate pod nazivom kolačići.

Više o Pravilima privatnosti pročitajte ovdje.

Više o Pravilima o korištenju kolačića pročitajte ovdje.

Google maps
Facebook messenger (like page)
Live chat
Mailgun

Google tag manager
Google analytics